Ako si na krivoj obali, rijeke su smrtonosne

Na proljeće 2024. Morgane Dujmović [1] provodila je istraživanje na Balkanu s jednim pitanjem: zašto prelazak granica na Balkanu danas prati toliko nasilja? Većina izbjeglica dolazi iz Azije, Afrike i Bliskog istoka. Kao i na ostalim europskim granicama, doživljavaju policijsko nasilje i sve više se suočavaju sa smrtnom opasnošću.

Prva stanica u sklopu istraživanja bio je Unsko-sanski kanton na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine koji je za one koji pokušavaju prijeći granicu s Hrvatskom posljednja postaja prije Schengenskog prostora. Ovdje je opresivna atmosfera gradova na granici u kontrastu s rastućom turističkom industrijom.

Čut ćemo mišljenja lokalnih stanovnika, prodavača, taksista i policajaca.

Ovaj portfelj-članak prvi je u nizu članaka koji prati posljedice eksternalizacije europskih migracijskih politika na Balkanu na ljude u pokretu. Članak je pod nazivom „Ako si na krivoj obali, rijeke su smrtonosne“ prvi put objavljen na portalima Mediapart, Le Courrier des Balkans i visioncarto.net. Zahvaljujemo timu portala visionscarto.net na lekturi i uređenju teksta, pogotovo Isabelli Saint-Saint-Saëns na verziji na engleskom jeziku.

---

Epizoda br. 1: Dvije boje bosanskog proljeća

---

Od Korane do Une, turisti, lokalci i migranti

Između masiva Velebita i planine Dinare koja služi kao prirodna granica između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, nalazi se Lika, čija se visoka krška zaravan razabire kroz prigušeno proljetno svjetlo. Prizori štandova s medom i sirom izmjenjuju se s prizorima živahnih stada krava i krda konja. Tu se nalazi i utočište za ranjene medvjede u kojem rade francuski i austrijski volonteri – zaljubljenici u prirodu, a tu su i turisti koji iz cijelog svijeta hrle posjetiti slapove i jezera Nacionalnog parka Plitvice [2].

Jedinu sumornu nijansu ovog krajolika sačinjavaju brojne razrušene farme koje nas podsjećaju na to da se baš duž ovog dijela granice od 1991. do 1995. odvijala jedna od najžešćih epizoda u sukobu između Hrvata i Srba [3]. Tko bi pomislio da su sada kada vlada mir, ove visoke planine i dalje okruženje u kojem dolazi do brutalnih te ponekad smrtonosnih okršaja prsa o prsa.

Dok se krećem obalom rijeke Korane, moj pogled prati obrise Dinare. Približavajući se granici s Bosnom i Hercegovinom, broj vozila hrvatske granične policije raste kao i granični pregledi iz smjera Bosne i Hercegovine prema Hrvatskoj. U blizini Plitvica, policija ovlaš provjerava identitet putnika i pita ih kamo idu. Ponekad na komadu papira zapišu imena radi nadzora ljudi i vozila koja su već pregled prošla: granični pregledi ne smiju biti prepreka ranoj turističkoj sezoni.

Penjem se na planinu i približavam se graničnom prijelazu između Ličkog Petrovog Sela (Hrvatska) / Izačić (Bosna i Hercegovina). Ovdje ima mnogo više kombija granične policije; neki stoje na mjestu dok su drugi u ophodnji. Policajac patrolira u jednoj od nebrojenih zapuštenih zgrada u vlasništvu srpskog stanovništva koje je ovdje živjelo prije vojne operacije Oluja, a kojom je Hrvatskoj vraćeno područje Krajine. Prema onom što vidim kroz rupe u razrušenim zidovima, jasno mi je da bi to moglo biti sklonište današnjih migranata. Gledajući razrušene zidove moglo bi se pretpostaviti da netko od ljudi u pokretu danas na tom mjestu traži skrovište. Međutim, posljedice ove sramotne noćne igre mačke i miša osjećaju se tek kad se prijeđe bosanskohercegovačka granica.

Gejm (eng. game) je ciničan naziv za neprestano smišljanje načina kako prijeći granicu i naći se u Europskoj uniji, a bosanski Unsko-sanski kanton je, nakon zatvaranja službenog balkanskog koridora aktivnog između 2015. i 2016 [4], postao pozornica gejma. Budući da je smještena u krajnjem sjeverozapadnom dijelu Bosne, ova regija predstavlja jednu od od naizravnijih veza između južnog Balkana i Schengenskog područja. Od 2017. godine pa nadalje, s jačanjem kontrola na granicama između Srbije i Mađarske te Srbije i Hrvatske, ljudi na balkanskoj ruti se sve više kreću u smjeru Unsko-sanskog kantona u nadi da će tim putem stići u Sloveniju koja se nalazi na nekih sto kilometara udaljenosti. Budući da je Hrvatska početkom 2023. godine ušla u Schengen [5], teoretski se područje slobodnog kretanja nalazi s druge strane planine koja se nazire iza upravnog centra kantona – grada Bihaća.

Tijekom zadnjih dvadeset godina, zahtjev za članstvom u Europskoj uniji, a potom i ulazak u Schengen značili su drastično povećanje resursa usmjerenih na jačanje bosanskohercegovačke i hrvatske granice u smislu ljudskih, tehnoloških i novčanih resursa [6]. Na strani Bosne i Hercegovine, područja uz granicu time su postala prioritetna područja kontrole migracija prema schengenskim granicama: Europska unija implementirala je mjere kojima se uspostavlja selektivna tampon zona čiji je cilj odvojiti žito od kukolja, odnosno odvojiti one migracije koje se smatraju prihvatljivima od onih koje se smatraju neželjenima. [7]

Ovaj proces eksternalizacije odvija se pod neprestanim financijskim i političkim pritiskom vezanom uz priključivanje BiH Europskoj uniji. Vijeće Europe potvrdilo je Bosni i Hercegovini Status države kandidata 2022. godine, gotovo sedam godina nakon što je BiH podnijela zahtjev za članstvom [8].

Dostupno na Migreurop, closethecamps.org na francuskom, arapskom, engleskom i španjolskom.

Uloga tampon zone koju ima Bosna i Hercegovina posebno se očituje u Unsko-sanskom kantonu zbog njegovih specifičnih geografskih obilježja. Radi se o poluenklavi u obliku džepa koja je, za ljude čije je putovanje ovdje stalo, poput slijepe ulice [9]. Kao i na drugim granicama i ovdje se mogu vidjeti grupe ljudi kako pješice prelaze petnaest kilometara dug put između grada i graničnog prijelaza Izačić, a koje je hrvatska policija upravo vratila s graničnog prijelaza ili grupe koje se kreću prema granici da još jednom okušaju sreću u gejmu.

Stanovnici Bihaća već sedam godina svjedoče nasilnim strategijama kojima Hrvatska odbija migrante i vraća u kanton. Vrhunac nasilja vezanog uz prelazak granica dogodio se 2018. godine. [10] Prema riječima vlasnika jednog dućana iz Bihaća:

„Do COVID-a je bilo jako teško, ljudi su spavali posvuda: u gradu, u šumi, na mjestima koja uopće nisu bila prikladna. Vidjeli smo mnogo ljudi iz Afganistana, Pakistana, bilo je Kurda, crnaca iz afričkih zemalja a često i obitelji s jako malom djecom. Mi itekako dobro razumijemo ljude koji bježe iz zemalja koje su u ratu i život u kampu: mi smo preživjeli rat i četiri godine opsade Bihaća.” [11]

Retorika otvorenosti i suosjećanja miješa se i s nezadovoljstvom lokalnog stanovništva: istim onim nezadovoljstvom zbog kojeg je u listopadu 2020. godine zatvoren kamp Bira koji je bio smješten u samom centru Bihaća [12]. Na vrhuncu COVID-19 pandemije, dio ljudi koji su bili smješteni u tom kampu premješteni su u drugi kamp, koji se nalazi 27 kilometara od grada u udaljenoj seoskoj sredini, daleko od hrvatske granice [13]. U proljeće 2024. godine taj kamp bio je jedini službeni smještaj za muškarce bez obitelji. Samo su djeca i maloljetnici mogli biti u gradu, u kampu Borići koji je poznat kao ”obiteljski kamp”. Za preobrazbu tog nekadašnjeg studentskog doma u kamp od 2018. godine je povučeno milijun eura iz proračuna EU, za rekonstrukciju i redovnu djelatnost. [14]

Kamp Borići (“borova šuma” na bosanskom jeziku), kojem je fasada obnovljena u ljeto 2022. godine, nalazi se u borovoj šumi po kojoj je i dobio ime. Zbog mirne atmosfere gotovo da i zaboravimo na tjeskobu koju ljudi koji su ovdje smješteni svakodnevno osjećaju. Iako su ih humanitarne organizacije klasificirale kao “ranjive”, ove izolirane grupe žena, obitelji i djece suočavaju se s nasilnim protjerivanjem svaki put kada ne uspiju preko planine prijeći u Hrvatsku. Za one koji su već pokušali prijeći granicu, kamp je vječna prostorna petlja, mjesto privremenog ali krhkog predaha. Sva su osjetila u potpunosti usmjerena na mogućnost da sljedeći pokušaj uspije. Član jedne od obitelji koju sam upoznala oporavljao se od ozljede koju je zadobio na balkanskoj ruti. Oni nisu mogli u prelazak granice: “Ne noćas”.

Nastavljam put i krećem prema kampu Lipa. Uz obalu rijeke Une, turistička obilježja podsjetnik su na to da smo u kraju koji je nekima sinonim za tupu tjeskobu, a nekima mjesto zabave i istraživanja. U Nacionalnom parku Una, kao i na hrvatskoj strani, pune se privatni apartmani za novu sezonu dok prve grupe turista uživaju u proljetnoj atmosferi, vodenim sportovima i slapovima.

Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine izrazilo je jasnu namjeru da ovakvu slobodu kretanja uskladi s “europskim standardima” kontrole migracija [15]. U zadnjih nekoliko godina, Bihać i Unsko-sanski kanton postali su jedno od mnogih graničnih područja u kojima se stvara „bipolarna diferencijacija“ [16] između svijeta dobrodošle i profitabilne migracije turista i one druge, nepoželjnih migracija, satkanih od ljudi koji uglavnom dolaze s Bliskog istoka, Azije i Afrike i koji bježe od nasilja, rata, progona ili nepodnošljivih društveno-ekonomskih okolnosti.

Nekoliko suptilnih pokazatelja ove duboke nejednakosti u mogućnostima kretanja privlači pozornost u inače idiličnom krajoliku. Na zadnjem križanju koje vodi prema kampu Lipa, na turističkim znakovima uz cestu, naljepnice ukazuju na sveprisutnost taksija i postojanje “pušbek” karte.

U EU-kampu Lipa: tko profitira od „gejma“?

Približavajući se kampu Lipa padaju mi na pamet dvije riječi: mjesečeva površina. Osim što je udaljen od grada, pristup otežava i vijugava staza duga gotovo 3 kilometara, kao i izrupana cesta koja vodi kroz planine do nenaseljene visoravni. Ispred kampa, osjećaj da smo u pustinji u kontrastu je s arhitekturom prostora opasanog ogradom koji se nadgleda sustavom video-nadzora. Uz sveprisutne znakove zabrane ulaska i fotografiranja tu su i upozorenja koje izgovaraju svi policajci: “Cijeli kamp je pod video-nadzorom”.

Ovdje je opipljiva želja da se izolira ljude u pokretu. Ona je u skladu s interesima hrvatske policije i policije BiH da muškarce koji se nalaze u kampu drži podalje od granice i obeshrabruje ih od gejma. Za općinske vlasti, njihovo udaljavanje iz naselja i gradova je, čini se, ciljana strategija, jer kamp Lipa se povremeno koristi za njihovo izmještanje iz napuštenih objekata u gradu, kako je u proljeće 2021. godine i najavio gradonačelnik Bihaća:

„Postoji još nekoliko lokacija u gradu na kojima borave migranti. To je, prije svega zgrada bivše tvornice ’Krajinametal’ koju ćemo također u narednim danima isprazniti, očistiti i zapečatiti.“ [17]

Nadalje, lokacija kampa je u skladu je s očekivanjima Europske unije, koja je financirala njegovu infrastrukturu i rad kroz program „EU podrška upravljanju migracijama i granicama u BiH“. Lipa je dio niza kampova uspostavljenih u Bosni i Hercegovini između 2018. i 2021. godine, zajedno s kampovima u Biri, Sedri i Miralu (koji su u međuvremenu zatvoreni), te onima u Borićima, Ušivku i Blažuju, koji su na proljeće 2024. godine i dalje u funkciji. Europska sredstva kojima su se tijekom godina financirali ovi „privremeni prihvatni centri“ , kako se službeno zovu (TRC od engleskog Temporary Reception Center), ukupno su iznosila 100 milijuna eura [18]. Taj se iznos redovito koristi kao snažan argument za vršenje pritiska na bosanskohercegovačke vlasti. Primjerice, u siječnju 2021. godine, visoki predstavnik EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Josep Borrell, iskoristio je taj financijski argument kako bi potaknuo vlasti Bihaća i Unsko-sanskog kantona da ponovno stave u funkciju kamp Bira [19].

Međutim, u praksi su ta sredstva dodijeljena Međunarodnoj organizaciji za migracije (International Organization for Migration, IOM), agenciji UN-a i partneru EU, kojoj je povjeren zadatak koordiniranja i upravljanja kampovima u sklopu Strategije u oblasti migracija i azila (Inter-Agency Migration Response). IOM se tako domogao većeg dijela novca koji je došao iz Instrumenta za pretpristupnu pomoć za upravljanje migracijama i kontrolu granica, i nametnuo se kao ključni partner u tim područjima [20]. No ta se situacija počela mijenjati od 2021. godine. U skladu s ciljevima Europske komisije, na koje se Bosnu i Hercegovinu redovito podsjeća u izvještajima o praćenju njezinog pristupa EU [21], IOM sada prelazi na plan kojim će se odgovor na migracije u potpunosti prepustiti državi, takozvani “plan for a transition to a state-owned migration response” – formula koja jasno pokazuje da je prethodna strategija bila intervencionistička [22]. S obzirom na prijenos ovlasti na Ministarstvo za nacionalnu sigurnost, upravljanje kampom Lipa od studenog 2021. godine prešlo je na Službu za poslove sa strancima (poznatiju u praksi po kratici SFA od engleskog Service for Foreigners’ Affairs). Kao što je jedan od službenika te službe rekao, Lipa je „prvi centar kojim potpuno upravljaju nacionalne institucije u Bosni i Hercegovini“ [23], te je svojevrsni pilot projekt u okviru tranzicije koju očekuju EU i IOM. Godine 2021. EU je financirala izgradnju specijaliziranog prostora za zadržavanje migranata, pretvorivši Lipu u ’Višenamjenski centar za prijem i identifikaciju’ [24] (Multi-purpose Reception and Identification Centre). To objašnjava tenzije koje su dovele do ograničavanja pristupa kampu, kao i pritisak da se informacije ne dijele s osobama izvan kampa, prema riječima migranata koji su bili tamo smješteni u proljeće 2024. godine.

Stoga se geograf Louis Fernier odlučio za metodu prostorne rekonstrukcije kako bi izradio kartu kampa uz pomoć planova evakuacije te svjedočanstava. [25]

Godine 2023. ljudi smješteni u Lipi govorili su o relativno dobrim uvjetima, u usporedbi s kampovima u drugim zemljama (zbog toga se na karti Louisa Ferniera koristi pojam ’VIP’ kamp). Međutim, udaljenost kampa i oskudni resursi za svakodnevni život, doveli su ga da termina ’prostorne povrede“ [26] protiv izbjeglica kojim se bavi u svojem doktoratu.

Tijekom proljeća 2024. godine, sve više se i s više gorčine govori o lošim životnim uvjetima. Unatoč u to vrijeme relativno povoljnim uvjetima smještaja (u Lipi je tada registrirano između 348 i 603 osoba, dok je kapacitet 1512 kreveta), čini se da migrantima u kampovima nedostaje sve ono čime se Europska unija i njezina delegacija u Bosni i Hercegovini ponose da financira. Sve to je u kontrastu s „dobronamjernom“ atmosferom opisanoj u dvotjednim izvješćima IOM-a. [27]

Taj je kontrast još vidljiviji unutar kampa Lipa budući da se logotipovi IOM-a i EU nalaze posvuda, kao i logotipovi desetak ili više nevladinih organizacija koje imaju dozvolu djelovanja u kampu kako bi osigurale minimalne uvjete prihvata. Prema riječima S*: „Liječnik dolazi samo na sat vremena ponedjeljkom i na sat vremena četvrtkom. Ako je netko na samrti, kako on može pomoći?”. Takvi opisi odražavaju mišljenja mnogih lokalaca. Štoviše, takvi uvjeti stanovanja razlog su redovitoj prisutnosti kolektiva poput No Name Kitchen, čiji volonteri nastoje nadomjestiti nestašicu hrane ili neprehrambenih artikala (odjeća, higijenski kompleti, itd.).

Pristupni put do kampa također vrlo slikovito evocira spomenuti kontrast. Na ovom prašnjavom, izrovanom i neodržavanom putu posjetitelji se susreću s terenskim vozilima i kombijima koji su ukrašenima logom EU. Potonji su produkt skupih donacija među kojima se posebno ističu crna terenska vozila vrijedna 370 000 eura donirana u ožujku 2023. godine Upravi za koordinaciju policijskih snaga (koja je godinu dana ranije preuzela odgovornost za sigurnost kampa). [28] S druge strane, bijeli kamioneti i kombiji u iznosu od 500 000 eura donirani su graničnoj policiji u veljači 2024. godine kako bi se ’poduprle operativne akcije u regionalnim uredima’, poput bihaćkog. [29]

S druge strane, segregacija i neimaština dobra su prilika za lokalne trgovce. Njihove se dućane, smještene uz kamp usred ničega ,tolerira: potrebni su ljudima u kampu, a na proizvodima koji se tu prodaju zahvalni su i policajci koji tamo svakodnevno dolaze kupiti kruh, cigarete… Nekoliko takvih zapuštenih baraka dokaz su nekadašnje važne trgovačke aktivnosti. Među njima je još uvijek i jedan ironičnog naziva: The Game Shop.

U glavnoj privatnoj trgovini koja još uvijek radi, može se naći sve potrebno za gejm“: topla odjeća i planinarske čizme za muškarce, vreće za spavanje, SIM kartice koje se mogu koristiti samo za internet u Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji. Jedan od prodavača sljedećim riječima opisuje kako lokalci zarađuju na migrantima:

„Ljudi ovdje uglavnom nisu sretni što su tu migranti i optužuju ih za najmanju krađu ili krivično djelo, a u isto vrijeme su od toga napravili veliki biznis. Zamisli, prodaja, smještaj, taksiji!“ [30]

Zapravo, u Lipi je priljev taksija stalan a vozila se izmjenjuju kako bi muškarce smještene u kampu prevezla do centra Bihaća. „To je posao bez kojeg ne staje, 24 sata dnevno“, kaže mi jedan od njih. Putovanja u grad su česta, kako bi se nabavile potrepštine, posjetili rođaci u obiteljskom kampu ili okušala sreća u gejmu. Uvijek su tamo jedan do pet automobila koji čekaju da se napune: svaka vožnja košta 20 eura, pa više putnika ide jednim vozilom kako bi podijelili trošak. Ispred kampa, vizitke za taksi vozila prekrivaju prljavi pod.

Prema riječima jednog od vozača, neki vozači ne taje da se radi o vrlo unosnom poslu i da zarađuju na migrantima. Drugi, malo prizemljeniji, naširoko opisuju ne tako profitabilan, a ujedno i prilično rizičan posao:

„Kad se uzme u obzir gorivo i svaki put kad ne završiš na pravom mjestu, na kraju dođeš na nulu. (…) Prije pet ili šest godina ako nekoga prebaciš samo do autobusne stanice a kamoli do granice, mogli su te uhititi i strpati u zatvor; to se dogodilo mom kolegi ali sam i ja morao na sud. Ovo je jedino mjesto na svijetu gdje te mogu zatvoriti zbog krijumčarenja ljudi, a da nisi ni prešao granicu!“ [31]

Pravni okvir u BiH zapravo je omogućio kažnjavanje prijevoza ilegalnih migranata, što je za rezultat imalo nekoliko zatvorskih kazni za taksiste. Pravni je okvir također uvelike pridonio kriminalizaciji pomoći ljudima u pokretu koja se ne pruža kroz kanale humanitarnih organizacija koje su partneri vlasti. Na ovaj su način vlasti suzbile i spontane akcije lokalnog stanovništva te distribucije koju su provodile neovlaštene nevladine organizacije (dakle, kroz administrativne prepreke, tužbe, konfiskaciju putovnica, protjerivanje stranih volontera). [32]

Nedavno je donesena odluka koja se, čini se, donekle fleksibilizira zabranu prijevoza migranata: on je dopušten samo u okviru profesionalne aktivnosti taksista, a iznos novčane kazne ostao je dovoljno nizak da ta aktivnost bude isplativa (oko stotinu eura). Zbog toga se sve više stanovnika Bihaća odnedavno posvećuje ovoj aktivnosti, pa je do kraja 2023. godine izdano više od stotinu novih taksi licenci. [33]

Unatoč pragmatičnosti lokalaca, srdačne odnose između vozača i muškaraca smještenih Lipi potvrđuju empatične izjave koje sam zabilježila:

„Pomažemo im, radi se o novcu, ali im ipak pomažemo. Imaju ogromne probleme pri prelasku granice. Hrvatska policija ih tuče, uzima im novac i mobitele, pušta pse na njih. Vidio sam to nasilje na svoje oči.“

Osim toga, ljudi u pokretu koje je hrvatska policija vratila s granice, a do službenog kampa u Lipi moraju doći natrag o svom trošku. Ili će hodati dva dana ili će ili pozvati taksi. Taksisti ponekad prihvaćaju da im vožnja (oko s stotinu eura) plate naknadno.

Poput većine stanovnika Bihaća, i taksisti postaju nehotični svjedoci represivnih praksi hrvatske policije i strategija kontrole EU na njezinim jugoistočnim granicama.

Slijedeće u seriji o posljedicama migracijske politike EU-a na Balkanu na živote ljudi u pokretu: preživjeti europske geostrategije, nezakonite prakse hrvatske policije i Frontexov lov u mutnom, smrt na granicama i utjecaj Novog pakta.

Na proljeće 2024. godine, Morgane Dujmović je prikupila tridesetak priča ljudi smještenih u kampu Lipa i kampu Borići koji se nalaze na granici s Hrvatskom, na sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine (Unsko-sanski kanton). Svaka priča prokazuje migracijske projekte EU te otkriva tijela nad kojima je počinjeno nasilje kao i živote onih koji su zapeli na granici između BiH i Hrvatske, danas vanjske granice EU i schengenske zone [34]. Tko su ovi ljudi koji, riskirajući sve, nastoje doprijeti do Europe? Što za njih znači nasilje na granici?

Ovaj portfelj-članak drugi je u nizu članaka koji prate kakve posljedice ima eksternalizacija europskih migracijskih politika na Balkanu za one ljude koji se nalaze u pokretu. Članak je prvi put objavljen na portalima Mediapart, Le Courrier des Balkans i visioncarto.net. Zahvaljujemo timu portala visioncarto.net na lekturi i uređenju teksta, pogotovo Isabelli Saint-Saens na verziji na engleskom jeziku.

---

Epizoda br.2: Preživjeli

---

Na proljeće 2024. godine dovezla sam CartoMobile u blizinu kampova Lipa i Borići. Ovo prerađeno vozilo koje mi služi kao pokretni istraživački instrument omogućava mi da ljudima koji su zapeli na granici ponudim radionice participativnog mapiranja. Cilj mi je ove ljude potaknuti na iznošenje vlastitih iskustava preko njihovih priča dok migracijske politike potiču njihovo potiskivanje, utišavanje i nevidljivost.

CartoMobile funkcionira kao prostor za stvaranje i rad prilagođen promišljanju i samoizražavanju; također je prostor za predah i odmor, kada nasilje samih uvjeta na granici to nameće (nedostatak intimnog prostora, deložacija, uskraćivanje skloništa). [35]

U Lipi i Borićima, svi ljudi koje sam primila u CartoMobileu bili su izloženi postepenom institucionalnom nasilju tijekom njihovog putovanja u Europu. Vijest o mojoj prisutnosti proširila se usmenim putem i ljudi su me prepoznali kao nekoga tko piše o pitanjima granica i nasilju koje ih prati. Kao rezultat toga, neki od tamo smještenih ljudi došli su me upoznati kako bi mi ispričali priču o svom gejmu [36]. Iz tih brojnih svjedočanstava proizašla je rečenica koju su svi ponavljali jednoglasno: “Hrvatska policija: problem!”

Pušbek: daleko od očiju, daleko od zakona

Stanovnici Bihaća nalaze se u poziciji da mogu jasno vidjeti represivne prakse hrvatske policije (vidi epizodu 1). Među njima su pogotovo taksisti koje se redovito kontaktira nakon pušbeka kako bi ljude pokupili s mjesta s kojeg su nezakonito i prisilno vraćeni s granice (obično se radi o izoliranim područjima u šumama i planinama) te ih prebacili do kampa Lipa što potvrđuje jedan od vozača koje sam upoznala u Lipi:

„Pomažemo im, radi se o novcu, ali im ipak pomažemo. Imaju ogromne probleme pri prelasku granice. Hrvatska policija ih tuče, uzima im novac i mobitele, pušta pse na njih. Vidio sam to nasilje na svoje oči.“

Od dvadeset i četiri osobe u pokretu koje sam upoznala, dvadeset i troje je već pokušalo prijeći u Hrvatsku. Većina broji pet ili šest neuspjelih pokušaja a jedna osoba granicu je pokušala prijeći 26 puta. U trenutku prisilnog vraćanja nitko od njih nije dobio kopiju ikakvih dokumenata. To se dogodilo ljudima kojima su u ovom tekstu, radi postizanja anonimnosti, dodijeljena nasumično odabrana slova: H*, R*, T* ili U* [37] a kojima nikada prilikom vraćanja s granice nije predočen niti jedan dokument. To je slučaj i s B*-om koji je rekao da je “potpisao mnogo dokumenata a da ih nije uopće mogao razumjeti jer su bili na hrvatskom”.

Razlog je jednostavan: većina ovakvih deportacija provodi se nezakonito; odvija se čak i izvan okvira razvijenih tijekom posljednjih dvadeset godina s ciljem organizacije deportacija iz zemlje kao što su primjerice sporazumi o readmisiji. Ti su sporazumi sve češći jer na njima inzistiraju institucije Europske unije kako bi osobu što brže mogle odstraniti i vratiti u državu u kojoj je samo kratko boravila ili kroz koju je prolazila [38]. No proces readmisije odvija se uz minimalnu proceduralnu transparentnost. On obuhvaća primitak pisane odluke s obrazloženjem razloga deportacije, informiranje o pravima kao i to da je spomenuta odluka razumljiva i na poznatom jeziku.

Ne samo to, već se deportacijama (za koje znamo) otvoreno krši Europska konvencija o ljudskim pravima (koja zabranjuje kolektivne deportacije) kao i Ženevska konvencija o statusu izbjeglica iz 1951., a koja bi sama po sebi trebala jamčiti načelo zabrane protjerivanja. Prema ovom načelu, državama je zabranjeno vraćanje osoba u zemlju u kojoj su njegov ili njezin život ili sloboda ozbiljno ugroženi – tj. ako je pojedinac u opasnosti od progona, mučenja ili ponižavajućeg postupanja na temelju rase, religije, nacionalnosti, pripadnosti određenoj grupi ili po političkoj osnovi. Zabrana prisilnog vraćanja znači da se svi zahtjevi za azilom moraju registrirati i da osoba koja je podnijela zahtjev mora imati zaštitu dok se on ne prouči.

Ovaj tekst je utkan u pravnu stečevinu Europske unije (acquis communitaire) i sekundarno zakonodavstvo o azilu kojih se moraju pridržavati kako institucije EU tako i države članice. No bez obzira na to, zahtjevi za azilom iskazani u hrvatskim graničnim područjima ne uzimaju se u obzir, što potvrđuju sva svjedočanstva. Ljudi koji traže zaštitu su ovoga itekako svjesni a mnogi su to i iskusili iz prve ruke prilikom vlastitog prisilnog vraćanja. Cilj gejma nije samo ući na hrvatski teritorij nego i domoći se glavnog grada Zagreba u kojem trenutne prakse navodno više poštuju pravo na azil.

Mladi Sirijac B* koji je upravo vraćen u Bihać, unatoč zahtjevu za azil upućenom hrvatskoj policiji izrazio se jednostavnim riječima: “čudna igra, potpuno luda igra”. Kada smo se upoznali bio je zapanjen time da da jedna institucija može djelovati tako otvoreno nezakonito na europskom tlu.

Riječ koja je postala uobičajena za opis sve učestalijih prisilnih vraćanja izvan okvira zakona je pušbek [39]. Prema mreži Border Violence Monitoring Network (BVMN), aktivnoj na Balkanu, riječ se pojavila nakon masovnih nezakonitih vraćanja migranata iz Hrvatske i Mađarske u Srbiju od 2016. godine nadalje [40], nakon što je balkanski koridor zatvoren [41]. U širem smislu, pušbek se prakticira u svim lančanim prisilnim vraćanjima (tzv. chain removals na engleskom), od Austrije do južnog Balkana, što od 2021. godine dokumentira inicijatva Push back alarm Austria. Nezakonita prisilna vraćanja primjećuju se i duž unutarnjih granica Schengenskog prostora: u Francuskoj, Association nationale d’assistance aux frontières objavljuje brojne izvještaje na tu temu [42]. Na granici između Francuske i Italije takva stalna praksa dovela je i do odluke Europskog suda 21. rujna 2023. godine [43].

Nužna posljedica pušbeka je izljev nasilja koje je omogućeno odsustvom prava. Postoje nebrojeni izvještaji istraživača [44], udruga [45] i institucija [46] koji su dokumentirali policijsko nasilje u državama Balkana, pogotovo od 2016. i zatvaranja službenog balkanskog koridora. Do sada je prikupljeno na tisuće priča a one koje je prikupila mreža BVMN mogu se pronaći u mrežnoj bazi podataka i knjizi pod nazivom Black Book of Pushbacks [47] u otvorenom pristupu koja predstavlja uistinu mukotrpan pothvat da se rekonstruira slijed događaja i njihov razmjer.

Prva Black Book of Pushbacks, objavljena 2020. godine, navodi 12 000 slučajeva nasilja prikazanih na 1 500 stranica; drugo izdanje, objavljeno dvije godine kasnije, 2022. godine, , navodi 25 000 slučajeva na 3 000 stranica opisa (više nego duplo).

Donja mapa smješta činove nasilja u konkretne prostore i nastoji pokazati da se iza brojeva radi o osobama koje su na vlastitoj koži svjedočile nasilju. Njihovi identiteti anonimizirani su crtežima. [48]

Detaljna svjedočenja koja je BVMN prikupio služeći se preciznom metodologijom, govore o raznim vrstama nasilja: uvredama, mlaćenjima, pretrpljenim udarcima i ozljedama, krađi, oduzimanju i uništavanju imovine, napadima pasa, prijetnjama oružjem, sakaćenjima. Neke od praksi su prilično osebujne; zastrašivanje, ponižavanje (kao što je označavanje ljudi znakom križa crvene boje na glavi [49]) ili prisilno svlačenje. Ljude se također izlaže opasnosti prisiljavajući ih da plivaju prema otvorenom moru ili u ledenim rijekama.

Među svjedočanstvima su čak i optužbe za silovanje i mučenje o kojima je, među ostalima, izvještavao Amnesty International. Ova izvješća su uzeta u obzir pri donošenju sudskih presuda. Sud u Rimu je, primjerice, u siječnju 2021. godine, donio presudu u korist tužitelja koji je bio podvrgnut nezakonitom, lančanom prisilnom vraćanju s granice na potezu između Italije, Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine i to na temelju svjedočanstva koje je dao BVMN-u [50]. Ovakav rad volontera civilnog društva, u nedostatku bilo kakvih istraga javnih vlasti, postao je nužan za dokumentiranje činjenica.

Europska geostrategija nasilja i oni koji su je preživjeli

Protjerivanje, uskraćivanje azila, izgon, prisilno vraćanje ili pušbek… Riječi ne mogu opisati neizbrisiv trag doživljenog nasilja niti se brojevima ne može izmjeriti učinak ovih neljudskih i ponižavajućih praksi. Ali među ljudima koje ono pogađa, raširenost ovakvog nasilja dobiva opipljiv oblik kako u vidu nebrojenih tragova koje su na ljudskim tijelima ostavili pušbekovi, tako i u njihovom traumatičnim pričama.

U Borićima i Lipi svi u sebi ili na sebi nose priču o fizičkom ili psihičkom nasilju koje su izdržali. M-u je noga ozljeđena od zadnjeg pokušaja ulaska ima i sada ne može riskirati da se pretjerano kreće a pregled i liječnička skrb izostaju. Za T*-a su na hrvatskoj granici uništeni njegov cjeloživotni rad i snovi: “Moja je boksačka karijera završila jer su mi hrvatski policajci nanijeli ozljede na desnom i lijevom koljenu.”

Ali njegova mentalna snaga omogućava mu da stvari sagleda iz drugog kuta: “Ima onih koji uopće nisu u stanju hodati, to se i dalje događa ovdje u Bosni.“ F* kaže da je pretrpio nasilje od hrvatske policije ali samom sebi ne dopušta da o tome detaljnije govori. E* kaže da mu glazba daje snagu da ne poludi.

Daleko od samosažaljevajućih ili viktimizirajućih prikaza – koji nas žele uvjeriti da su ljudi nad kojima se provodi nasilje žrtve po prirodi, dok su zapravo žrtve jasno prepoznatljivih zakona, sustava i praksi [51] – važno je odvojiti vrijeme i postaviti jednostavno pitanje: tko su ljudi na koje je takvo nasilje usmjereno?

“Ovdje bi mogla napisati knjigu o svakome” kaže R*, jedan od ljudi koje sam upoznala u Lipi, čime ukazuje na to da su putovanja u kontekstu migracija bogata mnogobrojnim različitim iskustvima i Rute se razlikuju ovisno o tome dolazi li netko iz Afganistana, Sirije, Iraka, Pakistana, Sjeverne ili subsaharske Afrike. Društveno-ekonomski profili variraju od nezaposlenih, preko studenata, do onih kvalificiranih; u Lipi ćete pronaći kuhara, ekonomista, inženjera, glazbenika, profesionalnog boksača... Vozači taksija to dobro znaju: ’Među njima ćete naći visokoobrazovane ljude, diplomirane, čak i profesore’.

Ovakva raznovrsna životna iskustva dokaz su da je uspoređivanje razloga za odlazak beskorisno: ljudi bježe od ratova kao i od progona, te od društvenih i političkih okvira koji onemogućavaju dostojanstven život.

Drugi zabrinjavajući trend je da su mnogi ljudi zaustavljeni u Unsko-sanskom kantonu već proveli neko vrijeme u državama članicama EU, ponekad i nekoliko godina, prije nego što su podignute nove fizičke i administrativne barijere koje su rezultat strožih zakona uvedenih uspostavom Schengenskog prostora 2000-ih. Kontrola se sada provodi na granicama sa Schengenskom zonom, i to od trenutka kada je zahtjev za Schengenskom vizom zaprimljen u zemlji iz koje se kreće te se time odnosi i na sve zemlje kroz koje se prolazi, a kojima su sustavi kontrole koje financira EU delegirani. I naposljetku, administrativne barijere se podižu i nakon prisilnih vraćanja u zemlju podrijetla, primjerice putem zabrana ulaska na europski teritorij.

J* mi kaže da je, prije nego što se vratio u Tunis, 1990-ih legalno živio u Francuskoj, gdje još uvijek živi dio njegove obitelji. Dvadeset godina kasnije, zaputivši se na isto putovanje, morao je proći ilegalno kroz Tursku, Bugarsku, Sjevernu Makedoniju, Srbiju i Bosnu i Hercegovinu, gdje je sada zapeo . Nakon što je napustio Maroko, X* je radio u Italiji a zatim je deportiran u Srbiju, odakle je putovanje nastavio prema Kosovu, Albaniji i Crnoj Gori, gdje sam ga upoznala prije nego što se našao u jednom od kampova IOM-a u Bosni.

Ove priče pokazuju da su ljudi uhvaćeni u tampon zoni balkanskih granica podvrgnuti procesu postupne „ilegalizacije“ [52]. Kao što ispravno primjećuje Steffen Mau, pred onima koji se kreću balkanskim rutama stoji „kaskada granica“ [53]. Ali ova višestruka granica djeluje i izvan balkanskog prostora. Ona je „ugrađena u nadregionalnu konfiguraciju“ i integrirana u upravljanje EU granicama i migracijama – odnosno preciznije, Europska unija tu granicu reaktivira na Balkanu.

Ljudi uhvaćeni u ovu razgranatu mrežu granica postepeno doživljavaju nasilje koje se na neki način akumulira. Osim administrativne i selekcijske funkcije , (vidi Epizodu #1 ovdje), balkanska tampon zona ima i biopolitičku, degradirajuću funkciju: ako ljudi klasificirani kao nepoželjni ne odustanu, prelaskom granica u Europu dolaze sve više uništeni.

Osjetljiva tema iskustva nasilja na granici

Postepenost nasilja pokušala sam opisati drugačije nego riječima istraživača, koji je sklon tome da neutralizira nasilje tako što ga objektivira. Cilj metodologije kojom se služim na terenu je olakšati ljudima da izraze što su doživjeli te da podijele znanja proizašla iz iskustva granica. Moj pristup se temelji na uključivanju ljudi u predstavljanje vlastitog putovanja, kroz participativne radionice mapiranja. [54]

Kada nasilje na granici nameće nedostatak intimnog prostora i privatnosti, te uskraćivanje skloništa, ove radionice odvijaju se u prerađenom vozilu (CartoMobile), koje je dizajnirano kao prostor za predah, kreativnost i rad te koje je bolje prilagođeno samoizražavanju i promišljanju. Poput nadogradnje na tradicionalne metode promatranja i intervjuiranja, ovaj metodološki pristup omogućava stvaranje kartografije koja ocrtava emocije i iskustva.

Uz pomoć CartoMobile-a, koji je poput pokretnog istraživačkog laboratorija, moj cilj je ljude u pokretu potaknuti da iznesu vlastite priče koje migracijske politike nastoje zataškati, previdjeti i učiniti nevidljivima. Od 2022. godine pa do danas, iz ovog su metodološkog pristupa proizašle putujuća izložba i nastanak umjetničko-znanstvenog kolektiva koji okuplja kartografe i šezdesetak ljudi u pokretu na Balkanu, na francuskim granicama te Sredozemlju (vidi stranicu CartoMobile projekta).

Na proljeće 2024. godine dovezla sam CartoMobile u blizinu kampova Lipa i Borići. U njemu sam primila nekoliko ljudi a svi su bili pogođeni postupnim institucionalnim nasiljem tijekom njihovog putovanja prema Europi. Kartografski pothvat u kojeg sam se upustila zajedno s R*-om ilustrira njegovo putovanje od Tunisa do Bosne i Hercegovine, pokušava ga ocrtati kroz njegove oči, i približiti se osjetljivoj dimenziji njegovog iskustva. Narativna mapa koja proizašla iz tog pothvata nosi naziv iz njegovog kazivanja: „Deset godina putovanja, i koliko granica prije nego što imam pravo postati netko? [55]“

R*-ovo putovanje kao pojedinca odražava strukturne stvarnosti. Kao ni ono J*-u ni X*-u, ovo mu nije prvi put u Europi: 2013. godine napustio je Tunis nakon Arapskog proljeća, stigao do Italije preko mora, a zatim i do Francuske i Njemačke. Prošlo je pet godina do odbijanja njegova zahtjeva te je deportiran natrag u Tunis uz petogodišnju zabranu ulaska u EU.

R* je na put ponovno krenuo 2019. godine, ovoga puta preko Turske. To je bio početak niza deportacija kroz sedam zemalja jugoistočne Europe. Tijekom petogodišnjeg putovanja pa sve do našeg susreta u Bosni i Hercegovini – što se vidi i na karti–granica je postajala sve gušća, a putovanje se fragmentira zbog potrage za novim rutama kroz zemlje članice EU (Grčku, Mađarsku, Slovačku i Hrvatsku) ili kroz zemlje koje nisu članice, a primjenjuju mjere kontrole granica koje promiče EU (Sjeverna Makedonija, Kosovo, Srbija i Bosna i Hercegovina). Ova etapa putovanja razotkriva „kaskadnu“ granicu kakvu se može doživjeti kako se približavamo EU-u, i kada je osoba prisiljena putovati putevima koji su postali nezakoniti.

R*-ovo svjedočanstvo je jedno od onih koje dovodi u pitanje ulogu Frontexa, agencije koju se proziva za nezakonita i nasilna prisilna vraćanja na dvije etape putovanja (na granici Sjeverne Makedonije i Grčke te Hrvatske i Bosne i Hercegovine) [56].

Po njegovom mišljenju, iskustvo granice može se shvatiti na nekoliko razina. Osim geopolitičkih i administrativnih barijera, postoje fizičke, geografske i tjelesne granice: s jedne strane su mediteransko more balkanske planine i rijeke poput ove u koju je slučajno upao 2023. godine a s druge njegovo vlastito tijelo tu je i njegovo vlastito tijelo, onemoćalo od nesreće te boravka u bolnici na nekoliko mjeseci. Tako je R* dijelom objasnio teškoće u svojim pokušajima gejma prema Hrvatskoj.

Činjenica da se osjeća kao da je sada nakon cijelog putovanja “zapeo” u Bosni i Hercegovini je također posljedica pooštrenih mjera kontrole na granici između Hrvatske i BiH:

„Otišao sam prije deset godina, prešao sam preko više od deset zemalja. Sada sam deset mjeseci zapeo ovdje u Bosni. Naposljetku su me zaustavili na hrvatskoj granici. Od svih granica hrvatsku je najteže prijeći.“

Međutim, riječi kojima je popratio naš proces mapiranja odražavaju svijest o tome da je svrha neselektivnog policijskog nasilja odvraćanje. “Tuku nas puno da bi nas prestrašili, da bi nas spriječili da ponovno prijeđemo granicu. Ali oni se boje terorista a ne ljudi poput nas.”

Crtežima koje smo ja i R* izabrali cilj je retrospektivno prenijeti ovo prošlo iskustvo. Iskustvo tijela pogođenog tegobama putovanja koje se nalazi u središtu mape. Iskustvo granice koja te zarobljava - što se odražava kružnim rasporedom prijeđenih zemalja. Iskustvo rascjepkano višestrukim istjerivanjima koje je prikazano premještanjem prostornih oznaka. Iskustvo ljepljive, sveprisutne i podmukle ilegalnosti predočene dijelićima iskustva koji se kružno isprepliću utirući put. Iskustvo vremena koje ide u krug, te vječnog gejma koji kreće uvijek iznova. I naposljetku, iskustvo nesigurnosti i neshvaćenosti stanja u kojem se nalazi a koje se odražava njegovim pitanjem: ”Koliko još granica [moram prijeći] da bih imao pravo postati netko?”.

Na razini migracijskih kretanja koja traju nekoliko godina, nasilje na granicama prodire u sjećanja ali isto tako utječe i na šanse za budućnost. B* žali zbog činjenice što se na nogama njegovog mlađeg brata vide ožiljci s dugog putovanja od Sirije do Balkana. H* je opisao kako mu se zdravlje pogoršalo otkako je bio zatvoren u Srbiji i pokazao mi lijekove za anksioznost koje su mu dali u kampu Lipa: “Bio sam sportski tip a sada samo cigarete, psiholog, lijekovi”. E* naširoko govori o tome što znači biti crnac na Balkanu otkako je došao na jedan otok na granici između Grčke i Turske.

Ono što ih je fizički i psihički pogodilo tijekom putovanja Balkanom primjećuje se bez obzira na prolazak vremena i na razdaljinu, kao što je slučaj kod onih koji kasnije stignu do francusko-talijanske granice o čemu svjedoči rad organizacije Liječnici svijeta (Médecins du monde) u Briançonu [57]. U mapi niže, koja je nastala u skloništu udruge Terrasses Solidaires u Briançonu 2023. godine, Marouane je svoje iskustvo Balkana rekonstruirao dovodeći u vezu emociju ili ključnu riječ sa svakom od zemalja koju je prešao: agonija [agonie] za Maroko, rasizam [racisme] za Tursku, strah [peur] za Srbiju i smrt [mort] za Mađarsku. Općenito, kada ljudi u zbjegu pobjegnu s Balkana, retrospektivni prikaz tog putovanja poprima oblik pravog “putovanja smrti” [58].

I dok su priče o nasilju na granicama jedinstvene, odnosno priče pojedinaca, dovoljno su se puta ponovile te na taj način postale značajne i poučne. Ogromna količina svjedočanstava otkriva iskustvo “pokretne” granice ili “graničnosti” koje se primjenjuje duž puta bez mnogo razlikovanja [59]. Nekoliko je autora ukazalo je na to da je nasilje integralni i strukturni dio granice ili u smislu potvrđivanja Države [60] ili u smislu lišavanja ljudi određenih resursa [61].

Iz R*-ovih priča i priča drugih ljudi koje sam upoznala na granici između BiH i Hrvatske, shvatila sam da ih se zakida za osobna postignuća i prilično jednostavne životne projekte u odnosu na koje se ratnička geostrategija koju primjenjuje EU čini nesrazmjernom.

Najzad, svjedočanstva s Balkana dovode do zastrašujućeg zaključka, a taj je da je fizičko i psihološko nasilje postalo dijelom strategije granične kontrole u nekoliko europskih država pri čemu ih u tome podržava i EU . Granični filter ne funkcionira više na razini prava povezanih sa statusom osobama u zbjegu (jer se prava masovno krše), nego na temelju sposobnosti pojedinca da preživi institucionalizirano nasilje.

Oni koji iz toga izađu neozljeđeni su oni koji su preživjeli europsku granicu.

U nastavku slijedi: Kako je u hrvatskoj policiji došlo do takve razine nasilja i nezakonitosti? Kakva je odgovornost Frontexa koja je sve više prisutna na Balkanu?