Evropa ujedinjena protiv izbeglica

Mnogi posmatrači u politikama država – članica EU vide duboke podele između “stare Evrope” i tzv. Višegradske grupe, koju čine Mađarska, Poljska, Češka i Slovačka. Prema njihovom mišljenju, ksenofobična kampanja Viktora Orbana pretiv “nametnutog preseljenja ne-Mađara u Mađarsku”, koju podražava 98% glasača, naglašava ovu podelu, i pored slabog izlaska (40% registrovanih birača) na glasanje 2. oktobra 2016. godine.
Odbijanje Višegradske grupe da primi izbeglice predstavlja verovatno razmimoilaženje sa “evropskim vrednostima”. Međutim, i pored predizbornih govora i populističkih anatemisanja, vođe ovih država su inspirisane istim dominirajućim evropskim principima kontrole granica: negiranje svake slobode kretanja onima koji traže azil, i cilj da se migranti drže na što većoj udaljenosti od Šengen zone, i to najbolje – zatvoreni.

Višegradske zemlje nisu bile usamljene u protestu, kada su, nekoliko nedelja pre kraja 2015. godine, Nemačka i Austrija otvorile svoje granice za migrante koji su išli “Balkanskim rutama”. Ova politika dobrodošlice, kojom je prekršena sva evropska regulativa koja se odnosi na azil, rezultirala je panikom u srcu Evropske Unije i u mnogim državama – članicama. Prošlog februara, francuski premijer je ukorio nemačku kancelarku kada je tokom svoje posete Minhenu rekao: “Ne možemo da primimo još izbeglica... Došlo je vreme da sprovdemo u delo ono o čemu se razgovaralo i pregovaralo: hotspotovi, kontrole na spoljnim granicama, itd...” Manuel Valls nas je tako podsetio, kako je EU, tokom više od 20 godina, gazila svoje osnovne principe o pravu na azil.
Činjenica je da EU podređuje pravo na azil kontroli granica, sprečavajući prsitup migranata azilnim procedurama koje se zasnivaju na Ženevskoj konvenciji i međunarodnim sporazumima. Evropska regulacija – i prvenstveno Dablinska regulacija – dovode do koncentrisanja migranata u “zemljama ulaska”, u kojima njihova prava nisu poštovana. Kada su nemačke granice opet zatvorene, i kancelarka se vratila stavovima koje već dugo dele njeni evropski partneri, opet je postalo moguće izneti anatemu protiv Italijana i Grka, za koje se govori da nisu u stanju da osiguraju “bezbednost” Evropske Unije i suoče sa “prilivom migranata”.
Politika hotspotova, koju Evropska Komisia promoviše još od proleća 2015. godine, i koja se progresivno implementira od februara 2016, predstavljena je kao rešenje za “migrantsku krizu”: slanje evropskih zvaničnika i otvaranje kampova za identifikaciju i trijažu migranata na grčkim ostrvima i u Italiji doprinelo bi povećanju povrataka ljudi koji pristižu čamcima. Dodeljivanje Turskoj statusa “sigurne zemlje” i sporazum zaključen sa Redžepom Tajipom Erdoganom u martu 2016. godine, učinjeni su u te svrhe. Mesecima je Komsija govorila u prilog povećanju broja “povrataka” i zalagala se za više sporazuma o saradnji sa “tranzitnim” ili “zemljama porekla”.

Politika “preseljenja”, odnosno, privremena pravila koja se odnose na distribuciju tražilaca azila koji stižu u Grčku i Italiju po državama – članicama EU, bila je prevara u svrhu prikrivanja logke hotspotova. Do 26. septembra 2016. godine samo je 5600 ljudi – manje od 10% prvobitno predviđenog broja – bilo “preseljeno”. Na isti dan, više od 60.000 migranata je nagurano u grčke kampove u kojima su uslovi, kako svi kritikuju, nehumani. Broj “relokacija” će najverovatnije opadati u narednim nedeljama. Vrlo brzo nakon što je otpočela, ova incijativa je ostala bez elana.

U julu, Visoki predstavnik Ujednjenih nacija za ljudska prava je izrazio zabrinutost da su egejska ostrva postala “široka zona nasilnog zatvaranja”. Mesecima se evropska politika pokazivala u svoj svojoj nehumanosti. Nakon što je pretvorila Sredozemno more u veliko groblje, u kome je više od 4000 ljudi umrlo od početka 2016. godine, evropska politika pretvara Grčku u arhipelag zatvorenih kampova.

Ova situacija zaprepašćuje one koji se zalažu za ljudska prava. Takođe, ona zabrinjava puno državnih lidera koji bi radije gledali stvaranje zatvorenih područja izvan granica EU. Ponovo uzevši u razmatranje predlog britanskog premijera Tonija Blera iz 2003. godine, Viktor Orban je 24. septembra rekao da “veliki izbeglički kampovi treba da budu postavljeni izvan EU, ali da ih ona čuva i i finansira”, u koje bi migranti bili prevoženi i u kojima bi “imali obavezu da ostanu dok traje razmatranje njihovih zahteva za azil”. Njegove reči moraju biti uzete ozbiljno. Mađarska možda jeste prva država unutar Šengen zone koja je ogradila neke svoje granice, ali njen primer su od tada i druge države kopirale, prevashodno Francuska i Britanija. “Postavljanje ograda za ljude tamo gde ih ne bismo postavili ni za životinje, to nije poštovanje evropskih vrednosti”, naglasio je Loran Fabijus, tadašnji ministar spoljnih poslova, kada je Mađarska započela konstruisanje “anti-imigrantskog zida” duž svoje granice sa Srbijom. Promocija sveta kampova i zidova nije, međutim, projekat isključivo vezan za mađarskog lidera. To je takođe dominantna odlika migracijske politike koju vodi EU i njene države – članice već 20 godina, a čije posledice su očigledne.


This article is also available in Bulgarian, English, French, Greek, Italian, Spanish, as well in Macedonian and Croatian in attachment.


In collaboration with Migreurop’s members and partners, this article was released in the following media outlets:

In English :

In French :

In Greek:

In Spanish: